„Brate, ti si lud. Kako misliš
tako da nosimo šporet“. Više se ne sećam ko je kome rekao, ali sasvim sam
siguran da je tako počelo, a sve zbog nečijeg smešnog, glupog predloga, kako da
spustimo šporet sa šestog sprata do prizemlja.
Naime, tetka se rešavala
neporednih kućnih uredjaja, a šporet je bio jedan od njih. Pozvala je sestriće
da ga snesu i što da ne. Mi ćemo da ga snesemo do prizemlja, tetka će da časti,
a sutradan, prve subote u mesecu, doći će gradska čistoća i odneti ovaj kabasti
šporet i kabastu mašinu za pranje veša. Reklo bi se, dobro njoj, dobro nama.
Sve u svemu, šporet je već na
prvo dizanje bio lak. Star poprilično, beo, Gorenje. Mislim da je u trenutku
kada je rešila da ga baci na njemu radila još samo rerna. Uhvatili smo ga i
krenuli da manervišemo uskim hodnikom, vešto izbegavajući štokove, plakare. Lift
je išao samo do petog i bili smo sigurni da ćemo kada ga uguramo u isti sve
biti lakše. Ni u ludilu nam nije palo napamet da šporet neće ući.
Iako nosimo šporet, sem po neke
psovke koje smo medjusobno upućivali jedan drugom, bili smo poprilično tihi. A
u ovoj zgradi malo treba da cela počne za odzvanja od malih, iskompleksiranih
pasa, koji stanu pred vrata i laju dok im se baterije ne isprazne. Ukupno šest
spratova, da šest s obzirom da šporet nije mogao da udje u lift, trajala je ova
naša fizikalija. Ne naporna, kao što sam rekao, šporet nije bio težak, a i
zastali bi po malo na svakom spratu. Kada smo stigli do kontejnera, ostavili
smo šporet, srećni i zadovoljni što sve ukupno nije trajalo duže od 10 minuta.
Stigli smo ponovo u stan, otišli
u kupatilo, i na sličan način pristupili mašini za pranje veša. Jedan, dva,
tri...“STANI, STANI“. Već nakon 2 sekunde i 1 santimetra bilo mi je jasno, a
bogami i Pedji, da ovo sa mašinom uopšte neće biti lako. Do ulaznih vrata
izneli smo je na nekom ćebetu ili tepihu i tu počinje naša avantura koja je
trajala pola sata, možda nešto manje, i šest spratova.
Kako je bilo jasno da mašina neće
biti nošena došli smo na genijalnu ideju da je pustimo da se kliza. Položili
smo je na stranu i izabrali ko će gde. Ja sam išao ispred mašine i „pridržavao
je“, a Pedja je išao iza nje i....pa i on je pridržavao. Od šestog sprata do
prvog medjusprata još neke stvari su postale jasne, a prva medju njima da će
cela zgrada saznati za nas. Mašina je pravila takvu buku dok se klizala niz
teraco, to mu je neka vrsta betona kako su mi rekli, da bi probudila i medveda
iz zimskog sna tamo negde, čak u Bosni.
Peti sprat. Ne znam gde sam više
pazio i „pridržavao“ da mašina ne dobije na ubrzanju. Da li sa vrha stepenica
ka medjuspratu pošto je na dnu bilo staklo, a iza stakla pad od pet i ½ spratova,
ili od medjusprata do dna stepenica gde su vrata od komšijinog stana. A upravo
tu. na petom spratu, povučena bukom koja je dolazila spolja, iz stana izlazi
komšinica i upita nas, „Šta radite to“. „Pomažemo tetki da izbaci mašinu“,
zadihano joj odgovori Pedja i nastavi dalje, „pošto je sutra prva subota u
mesecu pa čistoća nosi kabasto smeće“. „Baš
lepo, mogli biste i moju da snesete“. A?! Pogledasmo jedan drugog, prvo u
zbunu, a onda Pedja, onako preduzetnički pogleda ženu i reče, „Dogovoreno, za
2.000 dinara, može“. Usledilo je medjusobno dobacivanje zbun pogledima. „Ih,
2.000 dinara. Ja mislila kad već nosite i moju da spustite, šta vam je to
teško.“ Kao što rekoh, dobacivanje zbun pogledima. „Dovidjenja. Ajde brate
idemo dalje“ reče on i pogleda me onom vrstom pogleda koja kaže „au, ova nije
normalna“. Kad je zatvorila vrata, obojica smo počeli da se smejemo, malo
svojoj muci, malo njenoj smelosti.
Nekako smo stigli do prizemlja.
Uz po neku promenu strana, uspeli smo da izguramo i ostalo je još samo tih,
nekoliko metara do samog ulaza u zgradu, a posle i do kontejnera. Pedja se
opasno smorio, toliko da je sam vukao mašinu od stepenica do ulaza, a posle i
niz ulicu. Vrlo prometnu Resavsku. Da je kojim slučajem neki tramvaj sa
nervoznim vozačem naišao mislim da bi ostavio mašinu tu, na sred pruge, okrenuo
se i otišao.
I tu, na kraju golgote, usledio
je najveći šok. Ciganin, sa svojim biciklom, praktično preuredjenim za brzi
prevoz otpada, kartona i sl. stajao je pored nečega što je do malo pre bilo
šporet. Uredno je slagao njegove delove i utovarivao u kolica. Gledali smo i
nismo mogli da verujemo, a on, on nam se obradovao kad je video da ima još
stvari za rasturanje. Pardon, rasklapanje, jer čovek je bio iznenadjujuje
pedantan. Nikakav nered nije ostavio iza sebe. Prišli smo mu, pozdravili ga i
prosto, jednostavno, rekli, „pa dobro majku mu, kud nisi došao kad smo doneli
šporet“. Jer da se pojavio tad, uzeli bi ga za ruku, odveli na prokleti šesti
sprat i dali mu prokletu mašinu. Šta dali, pomogli bismo da je i snese tako
rastavljenu do prizemlja i još mu dali neki dinar.
Нема коментара:
Постави коментар