уторак, 14. јул 2015.

Čokolada za kuvanje

Dobrih sat vremena stojim i čekam. Ne mogu da verujem da toliko traje pasoška kontrola. Nju i njen Utlavel sam doduše još na početku ove golgote uputio na granični prelaz za gradjane Evrope, gde je brzinom miga prošla sve i ušla u Norvešku. Naivno ali iskreno rekao sam joj tada "idi tamo brzo ću ja". I tako sam pre nešto više od sat vremena nju ispratio pogledom kako prolazi kroz automatska vrata i ulazi u zemlju standarda i ljudi na anti depresivima.

U ova dva reda, reda za nas ostale, ima nas raznih. Prvo što primetite je šta su sve ljudi u stanju da unesu u avion kao ručni prtljag. Mislim ima tu svega, još samo auto da su neki poneli i bila bi to prava selidba. Da je dozvoljen unos hrane i pića koji nisu kupljeni u Duty Free verovatno bi negde iznad Madjarske, ma možda još i u Srbiji pala neka piletina sa krompirom ili čvarci, možda bi se nazdravilo i Rubinovim vinjakom, ovako najviše ima garderobe, koferi i koferi garderobe. Akcenata i pasoša svih vrsta i svih boja, ali na nesreću svih nas očito pogrešnih. Jedan stariji par, koji se nekim čudom i uz dosta bezobrazluka našao ispred mene, došao je iz Makedonije. U levom redu neki Talibani, iza njih pripadnici Islamske države, pa albanci s Kosova. Svi u istoj muci, svi u istom redu, redu nepodobnih.

Već sam nervozan, a i zabrinut. Otišla je, a nema roming. Ne mogu da je dobijem, ništa se nismo dogovorili. Šta je sa prtljagom? Hoće li se snaći? I naravno na samom kraju, hoću li ja uopšte uspeti da udjem u Norvešku. Sve su to pitanja koja su mi dok čekam prolazila kroz glavu. A granični policajac, opušten, rasterećen od svih briga i problema, obradjuje jedan pasoš barem 10 minuta. "Šta rade ovoliko, šta proverava više" počeli su da se negoduju putnici. Šta proverava? Proverava sve. Gde idete, kod koga idete, koliko ostajete, šta ta osoba radi u Norveškoj, imate li povratnu kartu, da li vam je čvrsta kaka. Bukvano proverava sve.

Ja u koferu, sa kojim sam se već pozdravio, nosim piškote, čokoladu za kuvanje, čvarke i neke šunke koje je drugaricina mama poslala, a ovaj tamnoputi, čistokrvni norvežanin brine da li ću ja da ostanem nelegalno. Vučem hranu iz Beograda koje u Norveškoj nema ili je pak preskupa, a on brine hoću li ja da ostanem nelegalno. Bubreg da sam prodao ne bih imao za mesec dana, ali dobro. Bitno je da on temeljan i da je već petoro ili šestoro vratio da se jave u policijsku stanicu. I taman kad sam pomislio da potrčim, pa šta mi Bog da, malo se ubrzao i nedugo zatim eto i mene ispred njega.

Povratnu kartu nemam, idem kod drugarice, evo vam broj telefona, redjali su se odgovori na njegova pitanja. Uzima slušalicu i zove, čovek je kao što sam rekao temeljan, a drugarica, drugarica se naravno ne javlja na telefon jer zaboga zašto bi se javila na nepoznat broj. Nervozan sam, smejem se, a plako bih. Ako sad opet uzme slušalicu, a ona se opet ne javi biće veselo. Medjutim, ovoga puta se javila i posle nekoliko razmenjenih rečenica dobio sam svoj pasoš nazad  i prošao kroz ta famozna automatska vrata.


Za vreme dok sam čekao da udjem neki ekstremista sa pasošem Evropske unije bi razneo pola aerodroma, nosioc Ebola virusa sa pasošem Evropske unije bi pola Osla zarazio, ali dobro. Neka je on sve proverio, neka je on siguran da ću ja ostati svojih sedam dana i ni dan više, da neću tražiti azil ili bilo koju drugu vrstu pomoći. Slobodno neka zadrži svoj standard i svoje preskupe čokolade za kuvanje, ja moj Menaž neću da menjam.

уторак, 10. март 2015.

Penzija

“Šta radiš to?”, baš tako bih ga upitao da sam mogao, da sam znao da će mi odgovoriti. Pitao bih ga iako je samo prolazio pored mene, iako je jedan od mnogih koje često vidjam. Možda još uvek ne jedan od stotine, ali svakako jedan od desetine onih koji kruže našim gradom, boreći se za svoju dnevnicu, za svoje parče zemlje, za svoje mesto pod Suncem.

Njegova sudbina je takva da i danas, u svojim poznim godinama on radi. Gonjen bičem svog poslodavca, svog gazde, on kroti drumove našeg grada, radeći za njega i za ono malo, premalo što na kraju dana dobije. On ne zna, više ne može ni da se seti, kada je njegov lični pakao počeo. Sa setom se seća da je nekad bio poštovan, da su se o njemu brinuli, da je imao budućnost. Danas toga više nema, danas njegov pogled je usmeren pravo, pravo na put koji mu je trasirao gazda. Put bez perspektive, put bez nade, put sa kartom u jednom pravcu.


Medjutim on ponosno odoleva. Još uvek on čvrsto korača. Još uvek radi iako je svoju penziju odavno zaslužio. Ko zna, možda je to bolje od alternative, a možda to uopšte i nije neki izbor, jer ovaj prelepi konj, nekada pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova zaslužuje da posle više godina službe ode negde, negde daleko od rada, daleko od klanica. Zaslužuje mali deo ove naše lepe zemlje gde će u miru dočekati svoje poslednje dane.