недеља, 31. март 2013.

Sanjao sam te


Sanjao sam te sinoć, ili bolje reći jutros. I znam kada bih ti rekao da bi bila iznenadjenja, kao što sam uostalom bio i ja. Jer da budemo iskreni, ti i ja, mi smo samo poznanici. Sem tih kratkih, par minuta što podelimo dnevno, ne čujemo se, ne vidjamo, ne razgovaramo.

Pa stoga sasvim je normalno zapitati se otkud sad to, otkud baš ti. Na kraju krajeva, zašto se baš tog sna sećam. Zašto ne i onog juče, ili onog od pre par dana. Možda to ima veze sa činjenicom što sam te sanjao, kao što sam rekao, jutros. Nakon što sam se probudio posle dužeg spavanja, a onda se vratio sa namerom da odspavam još malo, znaš ono, kad zatvoriš oči i kažeš još samo pet minuta. E tad je to bilo, tih skoro sat vremena, mislio sam, sanjao sam, tebe.

Ništa neprikladno se nije desilo. Mislim neprikladno, ko može reći šta je neprikladno. Znam, sa sigurnošću da skoro tako lep san nisam imao. Neka destinacija, daleka, nova. Ti i ja i niko više, baš onako kako treba da bude. Našli smo se zajedno u novoj zemlji, u novom gradu. Svuda oko nas bili su novi ukusi, novi mirisi koje je trebalo ispitati, gomila novih stvari koje je trebalo probati.

Svaki tvoj dodir, svaki poljubac bio je simfonija kojoj se prepuštaš. Tad zaboraviš sve, tada ste važni samo vas dvoje. Prepustiš se i pustiš da te muzika i momenat vode, bez toga da brineš kuda ideš i da li ćeš stići, jer dokle god taj momenat, ta simfonija traje, jedino je to važno.

Dobrodošla u moje snove.

понедељак, 11. март 2013.

Ljubavni kafez


Nervozno je kontrolisao kartice, očekujući svakog časa da se ona pojavi na vratima. Malo u kartice, pa malo u sat. Pomislio je kako vreme nikada sporije nije išlo. „ Da li je uopšte došla na posao?“ zapitao se u sebi. I ne samo to, već gomila nekih drugih, iracionalnih pitanja i zaključaka prošla mu je kroz glavu u tih nekoliko, kratkih, minuta. Zašto? Pa sinoć su po prvi put izašli.

I negde izmedju čekanja i kontrolisanja kartica, mašina je završila posao. „Skinuću ga, ali mislim stvarno“, ipak bilo je pet minuta do dva, a niko iz druge smene još uvek nije sišao. Ni jednog trenutka nije ni pomislio nju da kritikuje, zašto ona nije sišla prva u kavez, a ne, ovog puta ona je bila poštedjena tog unutrašnjeg prekora, možda ponekog komentara unutar smene. Njoj je danas sve bilo oprošteno.

Koraci su bili sve bliži, neko se i definitivno kretao ka kavezu. Zamalo da mu kartice nisu ispale iz ruku dok ih je iz magacina prebacivao u kutiju. „Da li je ona?“ Da, to je bila ona. Ušla je brzim korakom i odmah krenula da se izvinjava. Prvo njemu jer na njega je prvog i naišla. Ljubazan pogled, kao i uvek, ali pogled koji nije ništa više rekao od prostog. „Izvini što kasnim“. Odmah je produžila dalje i ostavila ga zbunjenog i pomalo razočaranog na sred kaveza.

„Da li je moguće da ono sinoć...“ pitao se u sebi i nastavio sa skidanjem posla. Svaki korak ka brojaču bio je dug stotinama metara, a sa svakim metrom hiljadu misli napadalo je ludu, zaljubljenu glavu, da tad je i shvatio da je zaljubljen. „Pa zar njoj nije bilo lepo? Mogla je barem da se nasmeši kad je ušla, kučka.“. Da,da, kučka. Već je polako prelazio u gard, „možda je već i pričala sa nekom od koleginica i svašta joj rekla“. I dok je brojao kartice onaj zbunjeni pogled sada je zamenio bes, gorčina. Kolege iz smene su napustile kavez i ostalo je samo još da ostavi kartice za kontrolu.

Ušao je u prostor, spustio kartice na sto, pogledao je i rekao, kratko, jasno i besno „Ćao“. Pogledala ga je, blago se nasmešila i rekla ćao. Brzo, bez mnogo razmišljanja kretao se ka izlazu, a onda krajnje neočekivano čuo je „čekaj“. Niko drugo nije mogao da ga zove, bili su sami. Okrenuo se i stao. „Kad si već tu, da li bi mogao da dodješ da mi objasniš nešto.“ Ni na trenutak nije pomislio da se radi o bilo čemu sem u poslu. Otišla je iza jedne od mašina i istog trenutka kada je i on stupio iza, zgrabila ga je za kragnu od košulje, pribila uz sebe i poljubila.

„Nedostajao si mi. Sinoć je bilo neverovatno.“

петак, 8. март 2013.

Cepanje


Zgrada tipično vračarska. Stara, sazidana još pre onog, velikog rata. Sa ulične strane fasada još uvek odoleva zubu vremena i užurbanom gradskom životu. Tramvaji koji prolaze ulicom tresu je iz temelja, a tanki sloj cigle kojom je zidana kao da se jedva drži.

Šta sam ja radio u toj zgradi? Pitanje sa više odgovora, ali ipak govoriću samo o jednoj, o običnoj priči, o kranje neobičnoj osobi koja je živela u toj zgradi. Baka Jela, kratko i jasno. Žena koja je u trenutku kada se ovaj dogadjaj desio imala već 90 godina, a ja, mislim da sam imao nekih 18 ili možda čak 20 godina.

Kao i nebrojano puta do tada ušao sam u zgradu i pozvao lift. Mislim da je i pre nego što joj je jak motor lifta skrenuo pažnju na nekog u hodniku, njeno oko već bilo na špijunci, gledalo i vrebalo. Dok čekam čujem kako se ključ okreće, odmah zatim i one stare brave, što imaju točkić sa unutrašnje strane. Kroz jedva odškrinuta vrata pojavila se njena mala, seda i naborana glava sa pitanjem: „Mišo ti si sine?“.

„Jasam baka Jelo, kako ste.“ uz osmeh naravo, zašto da ne. Još kao mali često me je tetka dovodila kod nje. Uvek je bilo nekih kolača, sokova. „Da li bi mogao da mi pomogneš do podruma da odem, drva da nasečem“. „Naravno baka Jelo, hoćete odmah?“ I pre nego što sam završio pitanje odula je papuče, ogrnula prsluk preko kućne haljine i krenula ka podrumu.

Podrumi, strašna mesta i u novim, a kamoli u predratnim zgradama. Približavamo se njenoj šupi. Nema tu katanaca, one touch lokova, već samo kanapče koje drži vrata zatvorena. Sem drveta za grejanje, ničeg ni nema. „Dajte baka Jelo sekiru da sredimo to“ rekao sam kranje samouvereno.  Uzimam sekiru u ruku, stavljam drvo uspravno, zamahujem i, ništa. Sekira je ostala zabodena u drvo, možda sam ga čak i promašio više se ne sećam, od sramote onoga što je usledilo verovatno sam namerno i zaboravio.

Nisam stigao ni da zamahnem još jednom, a ova simpatična, stara baka, u svojoj kućnoj haljini i papučama prišla je, stavila ruku na sekiru i rekla „Mišo pusti mene.“ Pljunula je prvo u levi dlan, a onda u desni, protrljala ruke i uzela sekiru. Drvca na palidrvca. Teško da je imala i 40 kilograma tad, sva pogrbljena, a opet kao stvorena za neki horor film sa sekirom. Baratala je sekirom kao Prljavi Hari svojim pištoljem.

Stajao sam po strani, posramljen. Nisam mogao da verujem. Kad je završila posle par minuta nije joj bilo dosta već je uzela da ista ta drva ponese kući. A ne, ne. Što je previše, previše je. Uzeo sam drva  i odlučno rekao, „ja ću, nemojte da se mučite“.