Imam prijateljicu koja ce siguran
sam nakon ovog teksta da me pozove i da kritijuje. Prvo i najvaznije sto sam je
uopste spomenuo, a drugo zbog naslova koji po njoj verovatno ne odgovara. A
radnja price se odigrava na vrlo obicnom mestu u vrlo obicno vreme za takvo
mesto.
Red, pasoska kontrola, gomila
umornih i negativno raspolozenih putnika. Neki zbog toga sto se odmor zavrsio,
neki zato sto je sluzbeni put prosao lose, a neki prosto jer su jos uvek
zauzeti uvlacenjem svojih majica i kosulja u pantalone, ubacivanjem kaisa,
sniranjem pertli. Da, odlazak na aerodrom danas sve vise lici na odlazak kod
doktora, skidanje, rentgen.
E u takvom, multi etnickom, redu
nasao se jedan momak i njegova devojka. I sad verovatno kao i vecina mladih,
standardno drzanje za ruke, osmesi, po neki poljubac tek da se zna, da izmedju
njih ima nesto posebno. Stidljivo ona gleda, malo levo, malo desno, a nikako
iza sebe, jer tamo ima sta i da vidi, sve sama nasmejana lica. Medjutim s njim,
e pa s njim je to druga prica. Nemirna mu glava non stop, slusa, snima sto bi
rekli stari, a oci mu lete na sve strane, i sad kad malo bolje razmislim cudno
mi je kako ga nisu zadrzali. Decko je bio totalno sumnjiv. Verovatno kad se
uverio da iza, sa strane i ispred, ali ipak najvaznije iza ima gomila ljudi, pa
izmedju ostalog i „nas“ Srba, pocinje!
Prvo je krenula ruka, naravno zatim
struk. Onda su do pre neki minut pucketavi poljupci u usta postali zanosno
socni francuski poljupci, a kako onda stati. Ponesen ceznjom, strascu on
nastavlja dalje, a ona se totalno prepusta. Predah, vikalo je njeno zadihano,
kranje uzbudjeno i presrecno lice, a ipak sve vreme i jedno i drugo cute. Red i
dalje stoji, i ono sto za nas ostale deluju kao sati, za njih, e za njih je to
nesto sasvim drugo. Za aerodrome inace kazu da tu mozete videti one prave,
istinske emocije, kad se ljudi rastaju, kad se ljubavnici sastaju, brizne majke
kada prate decu, presrecne bake i deke kad im dolaze unici i unuke. Tako da na
prvi pogled ovo i nije tako cudno. Nastavljaju oni dalje, scene postaju sve, hm, napornije. Pocinje
hvatanje za straznjicu, pa oni prljavi pogledi, i scene koje su do malo pre
podsecale na neke romanticne holivudske filmove, sad postaju holivudski ali ni
malo romanticni. Pocnjem da razmisljam o cemu sam ja to mislio do malo pre,
kakve emocije, ipak ovo dvoje se ne rastaje, sta vise em su bili zajedno, em su
i dalje zajedno, a jasno je da tamo gde idu, da ce i tamo biti zajedno.
Nastavim onda i dalje da mislim, cekaj ako su bili nekoliko dana zajedno, zar
se nisu izljubili dovoljno, ako vec nisu nista drugo pametnije radili. Da li on
u stvari dize pritisak nama ostalima iza njega, ono kao, sto sam baja, sa
zenskom sam u redu, ljubimo se, a vi grlite vas rucni prtljag. Red je pocao da
se pomera. To ih je malo zaustavilo, vise njega, non stop on je bio vrednica,
mislim tako i treba, covek je preuzeo inicijativu. Jos samo dve osobe pa dok
jedno od njih ne udje do policajca, e kad bi ste znali koliko samo covek moze
da ispipa za dve pasoske kontrole, i gde sve moze nekog da ispipa. Sledeci,
pokretom ruku, jasno je signalizirao policajac, ona udje prva naravno. Vadi
pasos, italijanka. Strast je to. Ulazi on, vadi pasos, e on je domaci, nas,
sumadinac rekli bi neki.
Razmislim dobro onda o svemu, sta
smo to gledali zadnjih nekoliko minuta, da li je moguce da nisu mogli da
izdrze, da u gradu ljubavi nije bilo dovoljno ljubavi pa se preselila i na
aerodrom. Kada i da li smo zamenili intimu, udobnost sopstvenog doma ili pak
hotelske sobe za ambijent pun publike i bljestavih svetla. Sve veci broj
rijaliti sou programa pomutio nam je sistem vrednosti i zavirivanje u tudju
intimu, ali i spremnost da istu podelimo sa drugima, postalo je nacin zivota.
Ovaj mladi, srecno zaljubljeni par nastavio je gde je stao u onome sto cu ja
nazvati bezgranicnoj zoni pipkanja.
Нема коментара:
Постави коментар